Tko kaže da se lektira mora čitati nevoljko, samo za radnim stolom i s olovkom u ruci? Učenici 5. a i 5. b razreda pokazali su da čitanje lektire uopće ne mora biti dosadno. Na dvosatu Hrvatskoga jezika pretvorili smo interpretaciju pjesama iz zbirke „Kad bi drveće hodalo” Grigora Viteza u pravu malu čajanku s pjesmama. Upute su bile jasne: svatko donosi svoju šalicu, vrećicu omiljenog čaja i, po želji, kekse. Čaj se skuhao, zasladio medom, skupine u klupe zasjele i knjige otvorile. Svaki je učenik izražajno pročitao pjesmu po izboru. Učionica je postala mjesto mašte, zabave i razgovora o stihovima koji su nas potaknuli na razmišljanje i stvaranje. Vitezovi stihovi susreli su se s bojicama naših učenika pa su tako nastale i ilustracije, odnosno likovne vizualizacije pjesama koje dokazuju da svatko može doživjeti pjesmu na svoj način. Osim likovnog izražavanja, zadatak je bio i dopuniti Vitezovu pjesmu „A zašto ne bi“ stihovima o neobičnim izumima.
A kakav je bio sat?
Učenici su ga opisali kao opušten, zanimljiv i zabavan. Jedan je učenik uživao u čaju dok je netko drugi čitao pjesme, drugi su se nasmijali, a treći su zaključili da je to bio pravi „dan za maštu”. Najviše su im se svidjeli čajanka, druženje, čitanje, razgovor o pjesmama i – naravno – ilustriranje.
Zašto je poezija važna?
Osim ugodnog druženja otkrili smo i nešto puno važnije. Pjesma, sudeći prema odgovorima učenika, može biti šaljiva, ali i poučna. Može nam promijeniti raspoloženje, uljepšati dan, biti smiješna i zabavna, a ponekad postati i pravi prijatelj. Možemo je oslikati, odglumiti ili jednostavno podijeliti s drugima.
A što bismo promijenili?
Neki bi učenici dodali sendviče i slatkiše, neki bi čajanku preselili u prirodu, a netko bi rado čitanje prepustio robotu. Bilo je i prijedloga da manje crtamo, odnosno da crtamo više, što samo potvrđuje da svaki ozbiljni petaš drži do svojeg mišljenja! Ipak, mnogi su bili zadovoljni baš svim dijelovima sata, a neki su poželjeli da čajanku imamo svakoga četvrtka, pa čak i svakoga dana.
Jedno je pitanje ipak ostalo neriješeno: zašto školski sat ne traje barem dvostruko dulje kad je ovako zabavno?
A mi smo nakon ove čajanke sigurni u jedno: Grigor Vitez, naš zavičajni književnik, znao je svojim pjesmama stvoriti put do dječjeg srca, a mi smo, uživajući u njegovim pjesmama, stvorili uspomene za pamćenje.
Tekst i foto: Irena Rakonić, nastavnica hrvatskog jezika i književnosti
