Osnovna škola "Mato Lovrak" Nova Gradiška

Mjesec svibanj  2014. ostat će zapamćen po nemilom događaju koji je pogodio stanovnike istočne Slavonije: velikim poplavama u kojima su tisuće ljudi ostali bez svojih domova. No, mnogi ljudi i ovoga su puta pokazali svoje dobro srce- na razne su načine pomagali žrtvama. I naši učenici su to činili uz pomoć svojih obitelji. Podijelili su s nama svoje ispovijesti i doživljaje o velikoj humanoj akciji kojoj su se rado odazvali.

Poplave u Hrvatskoj

Prije nekoliko tjedana moju je Hrvatsku zahvatila velika nevolja. Nekoliko sela na istoku domovine je poplavljeno jer se rijeka Sava izlila iz svog korita. Nasipi su popustili pod nemilosrdnom bujicom vode. U početku ljudi nisu vjerovali da će se to dogoditi pa nisu ni bježali iz svojih domova. No, ipak su morali napustiti domove, a puno domaćih životinja ostalo je ili uginulo.

Ja sam bila tužna dok sam sve to slušala. Premala sam da bih mogla pomoći nemoćnim ljudima koji su ostali bez krova nad glavom. No, moji su roditelji pomogli dajući novce ljudima kojima su imanja i kuće u poplavi stradale.

Hrabri prijatelji mojih roditelja su članovi GSS-a i oni pomažu svaki dan, zaista su nesebični. Htjela bih biti poput njih, učiniti nešto veliko za te obitelji, možda nekoga privremeno udomiti i tako ga usrećiti. Željela bih pomoći djeci, da njihovo djetinjstvo i dalje bude sretno, kao do sada.

Svjesna sam da nikada neću shvatiti koliko je teško onima koji su tu nesreću proživjeli.

                                                                                                Jana Vidović, 5.c

Svi pomažu Slavoncima

Svi su mislili: „Ide svibanj! Djeca će se igrati i uživati!“ Ali ovaj svibanj baš i nije bio veseo.

Strašna nesreća se dogodila u Slavoniji. Rijeka Sava probila je nasip i poplavila obližnja sela. Ljudi su plakali i bili očajni, preko noći domovi su im bili uništeni. Spašavali su što se može spasiti.Većina ljudi sve je izgubila. Ne mogu sami sebi pomoći, ali zato Hrvatska može!

Hrvati su se digli na noge i pomažu tim jadnim ljudima. Svakodnevno doniraju odjeću, hranu, sve potrebito. Moja obitelj i ja smo se dogovorili da ćemo svaki mjesec nešto odvojiti za te ljude dok situacija ne bude bolja. Meni je žao tih ljudi, tragedija koju su proživjeli ostavit će neizbrisiv trag u njihovoj duši.

Zato, pomozimo im! Nemojmo stati nakon jedne pomoći, nego im i dalje pomažimo!

                                                                                                  Karla Kolić, 5.c

Humanost i dobrota

Do polovine svibnja 2014. nisam čuo niti znao gdje se nalaze mjesta: Gunja, Rajevo Selo, Posavski Podgajci… Nažalost, tek što su poplavljena zbog pucanja nasipa rijeke Save, čuo sam za ta mjesta. Ljude tih krajeva zahvatila je velika nesreća. Kuće su im preko noći poplavljene, a oni su se morali iseliti u sigurna mjesta ostavljajući za sobom sve što su cijeloga života vrijedno stvarali. Strašno je bilo gledati na televiziji i internetu slike ljudi kako plaču i u strahu napuštaju svoje domove. No, tragedija tih ljudi pokrenula je cijelu državu u pozitivnom smislu. Od visokih političara do običnih ljudi, svi su pomagali ili su željeli pomoći. U mojem se gradu prikupljala pomoć za unesrećena područja. Zajedno sa svojom obitelji 19. svibnja 2014. odnio sam higijenske potrepštine i hranu u prostorije Vatrogasnoga doma. Tamo sam vidio mnogo ljudi koji su donosili potrepštine za unesrećene.

Sve stanovnike Republike Hrvatske obuzela je dobrota i humanost i na to sam ponosan, kao i na činjenicu kako naša Hrvatska pomaže i stradalim ljudima u BiH i Srbiji što znači da humanost nema granica!

                                                                                             Karlo Akmačić, 5.c

Pomagala sam ljudima u nevolji

Kada sam čula da je poplava pogodila neka sela u Slavoniji, odlučila sam pomoći. Nisam odmah znala kako pa sam razgovarala sa svojom obitelji.

Dogovorili smo se da skupimo stvari koje su nam nepotrebne i poklonimo stradalim u poplavama. Spremivši dio svoje odjeće, nekoliko plišanih igračaka i lutaka, napisala sam poruku uz igračke i nestrpljivo očekivala polazak. Prikupljene stvari stavili smo u auto i zaputili se prema istoku Slavonije.

Kada smo stigli, tata je razgovarao s ljudima koji su bili zaduženi za raspodjelu. Ti su nas volonteri poslali u dvoranu gdje su bili smješteni ljudi i djeca čiji su domovi stradali u poplavama. Pozvala sam djecu da si izaberu neku igračku, a oni su to rado prihvatili. Neko vrijeme smo se igrali, ja sam čuvala malu djecu i zabavljala ih dok su njihove mame nešto drugo radile.

Došlo je vrijeme našeg povratka kući. U meni su se tada miješali osjećaji tuge i radosti, puno mi je misli prolazilo kroz glavu. Bila sam tužna gledajući ta uplašena i uplakana lica djece i staraca, ali i sretna što sam upravo onim najmanjima, u zajedničkoj igri i druženju, uspjela pokloniti neku sitnicu i na trenutak izmamiti im osmijeh na lice.

Prateći medije nakon nekoliko dana vidjela sam kako se voda povukla što je značilo mogući povratak nekih obitelji svojim domovima. Za obitelji kojima su domovi potpuno uništeni to i nije velika utjeha, oni svoje živote moraju graditi ispočetka. Zato se mi, dobri i humani ljudi, udružimo i pomozimo najpotrebitijima. Zapamtite, dobro se dobrim vraća!

                                                                                        Valeria Gubić, 5.c

Moja pomoć žrtvama poplave

Kad su u medijima počele kružiti vijesti o poplavljenim područjima, nisam znala što to znači. No, čim sam ugledala slike poplavljenih područja na televiziji, nije mi bilo svejedno. Od prijatelja iz razreda sam čula kako zbog poplavljenih sela i gradova Brodsko-posavske županije, nastave neće biti neko vrijeme, bila sam presretna i veselila se zbog toga. Ali, samo na trenutak! Uhvatila sam sebe u mislima: „Mi se veselimo što ne idemo u školu, a ta stradala djeca nemaju više školu jer je poplavljena. I nemaju svoje domove jer su uništeni. Kućni ljubimci, najdraže stvari i igračke zauvijek izgubljeni. Odlučila sam odmah nešto poduzeti

Majka i ja otišle smo volontirati u Društveni dom. Tamo smo prenosile kutije, razvrstavali hranu u pakete i nosili vodu. Niti jednu sekundu ne žalim što sam bila tamo i pomagala. Sve što sam radila, činila sam iz srca jer sam znala komu je ta pomoć namijenjena.

Gledajući vijesti narednih dana, vidjela sam razne brojeve telefona koji se mogu nazvati i tako darovati mali iznos od  6,25 kuna koji ide za obitelji pogođene poplavama. Odmah sam uzela mobitel i nazvala 060 90 11, javila mi se sekretarica i zahvalila za darovani prilog. U sebi sam priželjkivala: „Kad bi cijela Hrvatska bar jedanput okrenula taj broj, bilo bi dovoljno novaca za sve žrtve poplava.“

Kako bi se moja želja ostvarila odlučila sam i molitvom pokušati pomoći stradalim ljudima, kako bi dobili snagu i imali hrabrosti krenuti dalje kroz život. Kad mislim o tako ružnim stvarima i nevoljama ljudi, noge mi počnu klecati, ruke se tresti, glas drhtati. Jako mi je teško, a  tuga tih stradalnika vjerojatno se riječima i ne može opisati.

Majka želi otići volontirati u gradove i sela gdje je pomoć potrebna. Ona je liječnica i može puno pomoći ugroženima. Materijalne štete su velike, ali ti ljudi nisu samo izgubili kuću, nego u svojim srcima i uspomene i dom gdje bi mogli sa svojim obiteljima zajedno blagovati.
                                                                                                                                                                              Petra Oršulić, 5.c

I moja je obitelj bila humana

„Dvije rijeke iz Bosne i Hercegovine izlile su se u Savu. Bila je puna do vrha i provalila je nasip. Sada su mnoga sela na području Slavonije poplavljena.“

Kuće su uništene, a vatrogasci pomažu ljudima da se spase i odvoze ih u školske dvorane gdje će moći prenoćiti.“  Slušajući sve te informacije na vijestima, grlo mi se stezalo. Tužna je sudbina zahvatila te ljude koji su ostali bez svega što su cijeli život gradili i za to zarađivali. Kuće su bile pune vode, samo krov je virio. Najgore je što se ljudi sada ne mogu vratiti u svoje kuće jer su neke potpuno srušene, a druge pune pljesni i vlage. Zato je i moja obitelj odlučila pomoći.

U našem Vatrogasnom domu prikupljale su se namirnice i odjeća. Jednog dana mama i ja smo u trgovini kupile svakojake namirnice i odnijele ih u Dom. Mnogo je ljudi tamo volontiralo. U velikoj dvorani slagali su robu u kutije, a kada se kamion napunio, odvezao se ravno do Županje gdje su bili smješteni stradalnici u poplavama.

Sada smišljam nove načine pomoći jer bih željela da se tim ljudima čim prije obnove njihovi domovi.

                                                                                        Filipa Banovčić, 5.c

I moja je obitelj pomogla

I moja je obitelj bila dio ove velike i vrijedne humanitarne organizacije „Pomozimo stradalima u poplavama“.

Odnijeli smo mnogo odjeće, higijenskih potrepština, hrane. U našem se gradu na nekoliko mjesta prikupljala pomoć za ugrožene obitelji. Prošli tjedan sudjelovali smo i na humanitarnom koncertu koji se održavao upravo u našem gradu. Nastupili su Antonija Šola, Ivan Zak, i mnogi drugi poznati pjevači i tamburaši. Ali, nisam samo to učinila, ja sam se i molila za te obitelji.

Sretna sam što sam i ja dio ove velike humane zajednice i što svojim malim djelima mogu bar malo usrećiti ljude koji su stradali u poplavama.

                                                                                    Gabriela Del-Vechio, 5.d

Za web pripremili: Novinari, Sanela Jurić, prof.
Fotografije: web